U ožujku ove godine u Istri je bio organiziran Super Randonneur Week od strane slovenskih randonera kao prilika da se zainteresirani kvalificiraju za PBP u jednom tjednu, organizator je Marko Baloh, ultramaratonac svjetskog glasa, vlasnik mnoštva pobjedničkih titula kao i svjetskih rekorda. Dosta zahtjevno obzirom na početak sezone, međutim uspješno sam odvezao duljine koje sam dogovorio sa prijateljem randonerom Kornelom; 300, 400 i 600km, meni rekordno vrijeme s najboljim prosječnim brzinama. Razlog više je taj što se spremam sa Pedalincima na put u Azerbajdžan u svibnju, a PBP je 16.08.2015.
Dakle logičan je slijed da je sudjelovanje na PBP nešto što se jednostavno ne smije propustiti, a oni koji su već sudjelovali to samo potvrđuju činjenicom da se vraćaju i ove godine. Proveli smo cijeli tjedan u Istri, ja sam bio smješten u Savudriji u privatnom apartmanu 7km od Umaga, a Kornel u hotelu Sol Umag. Nismo vozili prvi dan 200km jer smo taj dan putovali za Istru, obaveze nisu dopustile. Bili smo jedini sudionici iz Hrvatske kroz cijeli tjedan, kasnije su se pridružili Ares Buršić (massive respect) na 400km, a na BRM 600 prijatelji Goran Zec, Nemanja Keser i Saša Jovanović . Bilo je još poznatih slovenskih randonera, a neki koji su planirali doći bili su nažalost spriječeni.
Malo o brevetima... Prošle godine sam počeo voziti brevete odnosno randonne maratone. Dakle riječ je o biciklističkim vožnjama bez prateće potpore u kojima je sudionik potpuno autonoman, potrebno je u određenom vremenskom roku prijeći zadanu trasu prolazeći kroz kontrolne točke na kojima se ovjeravaju kartoni (brevet). Duljine variraju, osnovne su 200km, 300km, 400km, 600km i 1000km, i po uspješnom završetku sudionici (randoneri) dobivaju potvrde koje se homologiraju u Parizu od strane ACP (Audax Club Parisien). Važno je napomenuti da to nije natjecanje, jedino je vrijeme ono što treba „pobijediti“. Prošle godine sam bio dosta uspješan, pronašao sam se u tom tipu vožnje i uspio sam izvesti potrebnu normu kako bih ostvario pravo na predregistraciju za Paris-Brest-Paris (PBP). Dakle, svatko tko izveze u jednoj godini duljine 200, 300, 400 i 600 postaje Super Randonneur.
PBP je povijesna randonne vožnja sa stoljetnom tradicijom koja se naziva „kraljicom breveta“, http://www.paris-brest-paris.org. Ukupna je duljina 1250km, a vremenski limit je 80-90h. Održava se svake 4 godine i potrebno je u godini u kojoj se održava odvoziti kvalifikacijsku normu za registraciju jer broj sudionika iz cijelog svijeta raste iz godine u godinu (5000-6000) pa je potrebno na neki način ograničiti kapacitete zbog zahtjevne organizacije. U Hrvatskoj brevete organizira Ares Buršić pod ACP licencom. Ares je prvi i za sada jedini Hrvat koji je sudjelovao na najtežoj i najzahtjevnijoj ultramaratonskoj utrci u Americi, RAAM (Race Across America).
BRM 300
Dolazak dan ranije prije podneva bio je najbolji mogući potez. Nakon smještanja u apartman, bilo je i više nego dovoljno vremena za odmoriti. Doduše zeznuo sam stvar u startu tako da sam zaboravio ključ od apartmana pa sam čekao prvi autobus kojim mi je otac poslao ključ, a to je bilo oko 22h. Ionako smo vozili malo u okolici Umaga da se zagrijemo, odmarali malo u hotelu pa se na kraju razišli i sreli opet ujutro na startu. Naravno, snooze me zavarao pa stižem doslovno 10 minuta prije starta koji je bio u 8h. Start je bio klizni pa se moglo odabrati već u 7h. Pošto mi je trebalo 20ak minuta do starta taman sam se uspio lijepo smočiti jutarnjom kišom.
Ulijećem u hotel i ispijam brzinski kavu uz nekoliko kolača iz buffeta. Tu zaključujem da ću doći puno ranije na slijedeći brevet jer mogu bez problema obaviti doručak i pripremiti se malo bolje.
Startali smo u 8h, a Kornel je razradio taktiku kako bismo zajedno vozili, on je brži i iskusniji randoner pa sam se pribojavao da ga neću moći pratiti što nije nikakav problem, ako ne ide ne ide, nastavit ću s nekim tko je sličnog tempa ili ću solo, iako je uvijek bolje u društvu kada se već skupio lijep broj. Bilo je dosta Austrijanaca i Slovenaca, nešto Nijemaca i Talijana.
Pošto je u startu kišilo , a kasnije pojačao vjetar u prsa znao sam da neću pratiti tempo kako smo planirali jer bi me to previše istrošilo, a tek je prvi brevet, iako je dan pauze između njih. Ruta je vodila iz Umaga preko Poreča do Pazina, zatim do Vodnjana, Pule i Labina, pa uz obalu preko Matulja na granični prijlaz Pasjak do Slovenije u Kozinu i Koper i natrag u Umag.
Do druge kontrolne točke na 102 km bilo je jasno da ćemo se razdvojiti, Kornel je nastavio snažno uz vjetar dok sam ja ipak malo ležernije.
Barem nije više padalo pa sam se polako počeo i sušiti. Na toj kontroli susrećem Aleša s kojim vozim dio puta, pa smo sustigli Duleta iz SLovenije prije Raše. Vozili smo zajedno ali ne zadugo, naime svatko je vozio svojim tempom, svi su tu kako bi to odvezli i zaslužili kvalifikacije. Iz tog kuta ovo je bilo malo drugačije u odnosu na one više touring breveta, što je sasvim jasno i logično obzirom na ukupne troškove ovog hobija.
Na Matuljima zastajem na kavi odmarajući i čavrljajući sa djelatnikom s pumpe koji me počastio krekerima. Već je prošlo nekoliko randonera pa mu je sve bilo jasno, a davno sam naučio da hranu nikad ne odbijam. Najavljeni uspon prema Pasjaku od 20ak km mi se nije činio posebno zahtjevan, relativno blag ali dugačak. Na vrhu također kratko zastajem radi prilagodbe odjeće i nastavljam dalje kroz noć. Sve je prošlo odlično, nisam nikada vozio solo brevet i ovo mi je bilo zaista posebno iskustvo. Uživao sam obzirom na solidan tempo i činjenicu da sam u uletio u cilj s 15h brutto.
Ulijećem u hotel i ispijam brzinski kavu uz nekoliko kolača iz buffeta. Tu zaključujem da ću doći puno ranije na slijedeći brevet jer mogu bez problema obaviti doručak i pripremiti se malo bolje.
Startali smo u 8h, a Kornel je razradio taktiku kako bismo zajedno vozili, on je brži i iskusniji randoner pa sam se pribojavao da ga neću moći pratiti što nije nikakav problem, ako ne ide ne ide, nastavit ću s nekim tko je sličnog tempa ili ću solo, iako je uvijek bolje u društvu kada se već skupio lijep broj. Bilo je dosta Austrijanaca i Slovenaca, nešto Nijemaca i Talijana.
Pošto je u startu kišilo , a kasnije pojačao vjetar u prsa znao sam da neću pratiti tempo kako smo planirali jer bi me to previše istrošilo, a tek je prvi brevet, iako je dan pauze između njih. Ruta je vodila iz Umaga preko Poreča do Pazina, zatim do Vodnjana, Pule i Labina, pa uz obalu preko Matulja na granični prijlaz Pasjak do Slovenije u Kozinu i Koper i natrag u Umag.
Do druge kontrolne točke na 102 km bilo je jasno da ćemo se razdvojiti, Kornel je nastavio snažno uz vjetar dok sam ja ipak malo ležernije.
Barem nije više padalo pa sam se polako počeo i sušiti. Na toj kontroli susrećem Aleša s kojim vozim dio puta, pa smo sustigli Duleta iz SLovenije prije Raše. Vozili smo zajedno ali ne zadugo, naime svatko je vozio svojim tempom, svi su tu kako bi to odvezli i zaslužili kvalifikacije. Iz tog kuta ovo je bilo malo drugačije u odnosu na one više touring breveta, što je sasvim jasno i logično obzirom na ukupne troškove ovog hobija.
Na Matuljima zastajem na kavi odmarajući i čavrljajući sa djelatnikom s pumpe koji me počastio krekerima. Već je prošlo nekoliko randonera pa mu je sve bilo jasno, a davno sam naučio da hranu nikad ne odbijam. Najavljeni uspon prema Pasjaku od 20ak km mi se nije činio posebno zahtjevan, relativno blag ali dugačak. Na vrhu također kratko zastajem radi prilagodbe odjeće i nastavljam dalje kroz noć. Sve je prošlo odlično, nisam nikada vozio solo brevet i ovo mi je bilo zaista posebno iskustvo. Uživao sam obzirom na solidan tempo i činjenicu da sam u uletio u cilj s 15h brutto.
BRM 400
Slobodan dan smo iskoristili za odmaranje i uživanje na Suncu. Kornel je došao biciklom do mene, ja sam zajašio svoj pa smo otišli na ručak na obalu. Obzirom da nije sezona ponuda i nije neka, a kada smo sjeli na naizgled OK restoran zaključili smo da smo baš krivo potrefili. Naime, htjeli smo pojesti pizzu ali smo se odlučili za paštu, riskirali smo jer smo znali da nećemo dobiti ono što se očekuje. Naime, restoranom upravljaju Albanci, i istina je da se oni trebaju držati slastičarnica i pekara jer su u tome maheri ali brate ne možeš mi u Carbonaru nakrkati litru vrhnja i šunku u ovitku uz tragove špeja i naplatiti kao usred sezone... ili ipak možeš? Kornel nije bio zadovoljan plodovima mora, imajući na umu da nam se nije dalo trošiti suvišno vrijeme pojeli smo i nastavili prema trgovini za sutrašnju opskrbu nakon čega smo se rastali .
Jutro je djelovalo obećavajuće. Sunčano bez kiše što nas je naravno dodatno nabrijavalo. Ruta se nije činila zahtjevna, u početku je bilo penjanja prema Kozini pa zatim lagani spust prema Italiji nakon čega je uglavnom ravan dio do samog kraja poslije Kopra gdje je opet nešto malo uspona. Nakupilo se doduše tih uspona ali obzirom na duljinu sasvim ok.
Nakon obilnog doručka, svjež i odmoran startam odlučujući da danas vozim bez maksimuma, čuvam se za finalnih 600km. Krenuli smo zajedno i mislio sam da će biti slična situacija kao na 300, da ćemo se razdvojiti ubrzo, međutim obojica smo držali jednak tempo i zaključujemo da nema smisla ništa brže voziti, da ćemo stići puno prije nego smo planirali. Na usponu u Kozini sustižemo 2 Austrijanca, oca Thomasa i sina Kristiana. S njima nekako uspijevamo dogovoriti zajedničku vožnju uz izmjene na čelu svakih 5km. Bilo je bočno/frontalnog vjetra što je pomalo iritiralo, ali nakon "odrađenih" 5km odmor na začelju je bio sasvim dovoljan za oporavak. Tempo nam je bio oko 30km/h, nije bilo potrebno brže, sporije se moglo ali je funkcioniralo sve skupa jako odlično. Otac Austrijanac se malo požalio na tempo u jednom momentu ali je junački pratio. S njima smo vozili otprilike 150km do kontrolne točke na kojoj smo dogovorili predah za espresso. Iako smo se oko toga složili, što je na 250. kilometru njima se navodno nije svidjela ta lokalna birtija pa su odjurili bez čekanja prema prvoj pumpi da kupe one industrijske sendviče jer su na to jednostavno navikli i kavu iz automata. Bilo nam je malo krivo što su tako bezobzirno otišli, nastavili smo kao duo dalje i bilo je čisti užitak.
Izmjenjivali smo se do noći nakon čega je Kornel uglavnom vukao jer nije imao povjerenja u moje slabo svjetlo. Dosta prometna Italija pomalo jenjava kako je pala noć, ulazak u Grado je totalna fantazija, prelazili smo nasipom koji je cijelom duljinom magistrala sa odvojenom biciklističkom stazom koja je nisko bočno po ogradi osvijetljena. Čisti užitak.
Nastavak preko Monfalcone do Trsta je bio uz zastoj-dva u trgovinama kako bismo se opskrbili hranom i vodom. Iako nije bilo navečer puno prometa prolazak kroz Trst je malo zahtjevniji zbog orijentacije, niti jedan od nas nema Garmin, oslanjali smo se na mobitel koji je tu i tamo sporo učitavao, to je pomalo dodatno oduzimalo vrijeme, solidan tempo kakav smo držali nas je dodatno nabrijavao da skratimo ukupno vrijeme sa minimalnim stajanjima, međutim nije bap tako jednostavno jer je ipak tek početak proljeća. Temperature variraju pa je i presvalačenje svako malo neophodno zbog uspona i spusteva . Kada smo pomislili da ćemo uspjeti odvesti za 20h , a na kraju smo to uspjeli za 17,5h i bili smo prezadovoljni, nije me to uopće puno potrošilo, bio sam definitivno spreman za BRM600.
Jutro je djelovalo obećavajuće. Sunčano bez kiše što nas je naravno dodatno nabrijavalo. Ruta se nije činila zahtjevna, u početku je bilo penjanja prema Kozini pa zatim lagani spust prema Italiji nakon čega je uglavnom ravan dio do samog kraja poslije Kopra gdje je opet nešto malo uspona. Nakupilo se doduše tih uspona ali obzirom na duljinu sasvim ok.
Nakon obilnog doručka, svjež i odmoran startam odlučujući da danas vozim bez maksimuma, čuvam se za finalnih 600km. Krenuli smo zajedno i mislio sam da će biti slična situacija kao na 300, da ćemo se razdvojiti ubrzo, međutim obojica smo držali jednak tempo i zaključujemo da nema smisla ništa brže voziti, da ćemo stići puno prije nego smo planirali. Na usponu u Kozini sustižemo 2 Austrijanca, oca Thomasa i sina Kristiana. S njima nekako uspijevamo dogovoriti zajedničku vožnju uz izmjene na čelu svakih 5km. Bilo je bočno/frontalnog vjetra što je pomalo iritiralo, ali nakon "odrađenih" 5km odmor na začelju je bio sasvim dovoljan za oporavak. Tempo nam je bio oko 30km/h, nije bilo potrebno brže, sporije se moglo ali je funkcioniralo sve skupa jako odlično. Otac Austrijanac se malo požalio na tempo u jednom momentu ali je junački pratio. S njima smo vozili otprilike 150km do kontrolne točke na kojoj smo dogovorili predah za espresso. Iako smo se oko toga složili, što je na 250. kilometru njima se navodno nije svidjela ta lokalna birtija pa su odjurili bez čekanja prema prvoj pumpi da kupe one industrijske sendviče jer su na to jednostavno navikli i kavu iz automata. Bilo nam je malo krivo što su tako bezobzirno otišli, nastavili smo kao duo dalje i bilo je čisti užitak.
Izmjenjivali smo se do noći nakon čega je Kornel uglavnom vukao jer nije imao povjerenja u moje slabo svjetlo. Dosta prometna Italija pomalo jenjava kako je pala noć, ulazak u Grado je totalna fantazija, prelazili smo nasipom koji je cijelom duljinom magistrala sa odvojenom biciklističkom stazom koja je nisko bočno po ogradi osvijetljena. Čisti užitak.
Nastavak preko Monfalcone do Trsta je bio uz zastoj-dva u trgovinama kako bismo se opskrbili hranom i vodom. Iako nije bilo navečer puno prometa prolazak kroz Trst je malo zahtjevniji zbog orijentacije, niti jedan od nas nema Garmin, oslanjali smo se na mobitel koji je tu i tamo sporo učitavao, to je pomalo dodatno oduzimalo vrijeme, solidan tempo kakav smo držali nas je dodatno nabrijavao da skratimo ukupno vrijeme sa minimalnim stajanjima, međutim nije bap tako jednostavno jer je ipak tek početak proljeća. Temperature variraju pa je i presvalačenje svako malo neophodno zbog uspona i spusteva . Kada smo pomislili da ćemo uspjeti odvesti za 20h , a na kraju smo to uspjeli za 17,5h i bili smo prezadovoljni, nije me to uopće puno potrošilo, bio sam definitivno spreman za BRM600.
BRM 600
Opet intermezzo, odmor i čilanje.... praktički 2 dana odmora... ništa posebno, odlazak na večeru u 200m udaljen restoran od mog apartmana je popravilo stvar što se tiče gastro ponude... Tamo sam večerao i noć prije i bio sam prezadovoljan ponudom i uslugom, problem je što u Savudriji ne postoji apsolutno niti jedna trgovina, lokalci sve obavljaju u Umagu što mi je bilo prosto nevjerojatno.
Večer prije starta je došao trio Goran, Nemanja i Saša, naravno nabrijani zbog breveta sa dosta visinskog penjanja. Jutro je započelo s kišom i to prije starta, isto kao i na 300. Nije bilo druge već se pomiriti da ćemo odmah biti mokri, tu smo da odvezemo...
Osim kiše problem je predstavljao i vjetar, nije baš neka dobitna kombinacija, ali kada voziš u grupi ipak je donekle lakše.
Jedan drugoga uvijek možemo ohrabriti i poticati dok ako si solo moraš iščupati one motive iz nožnog palca... Važno je ne odustati, s tom misli uvijek vozimo, rijetko kad je ionako brevet bez kiše, vjetra ili hladnoće... Gotovo nikad se ruta ne mijenja ili ne otkazuje brevet zbog lošeg vremena. U hotelu dok smo išli na doručak saznajemo da je ruta izmjenjena zbog jake bure. U nevjerici pokušavamo sažvakati novu opciju. Dakle, planirana je bila ruta od Umaga preko Slovenije do Starigrada kod Zadra i natrag preko Pazina u Umag. Obzirom na toliko jaku buru nije bilo fruge nego ostati u Istri, odnosno oko Istre, točnije, 2 kruga se ponavljaju oko Istre, identična ruta sa BRM 300.
Za mene je to bilo psihološki dosta izazovno, poznajem već rutu ali ne želim je u 4 dana 3x prolaziti! Ipak malo će biti drugačije, dopušteno je drugi krug vrtiti u suprotnom smjeru.
Startali smo svi zajedno, mokri... Bilo je jasno da se grupa neće održati zbog neusklađenog tempa. Kornel je poguravao stvar ali smo se konstantno razvlačili. Upoznao sam ga malo bolje na prethodnom brevetu i znao sam da ćemo uspostaviti dobar kompromis, nije se ni njemu ovaj put posebno jurilo, dan je bio takav.... Obzirom na veliku duljinu sustigao sam ga kako bismo ipak zajedno vozili dok su ova trojica zaostali. Taktika je bila dobra, na polovici puta smo stali u Savudriji i odspavali nešto više od 4 sata jer smo nabili "prekovremenih" sati. Uopće nije bilo upitno da li ćemo stizati na kontrolne točke, upitno je bilo do kada će vrijeme biti nestabilno. Prognoza se pratila iz minute u minutu.
Lijepo smo se odmorili što je ujedno predstavljalo donekle dodatni problem, naime predugo smo spavali. Pred zoru, u 4:40h nastavljamo kako bismo "odradili" preostalih 300km, u suprotnom smjeru. Vedro je i očekujemo sunčan dan, ali je dosta svježe. Nikako se ne uspijevamo ptpuno razbuditi i pokrenuti, uloviti đir.... Nisam doručkovao pa sam jedva čekao prvu pekaru, vrlo brzo pronalazimo jednu u Sloveniji gdje smo navalili na vruću sirnicu.. Lakše je... Nastavak prema Pasjaku sa nešto laganijim tempom je dodatno motiviran jer smo dogovorili stajanje u Iku na kavu. Taman je idealan dan za kavu na obali. Nakon uspona preko Labina prolazimo Plomin gdje susrećemo Zeca i Profu (Nemanja) ali bez Saše koji je odustao još dan ranije na usponu prema Labinu. Bilo je fora sresti se tako na pola puta, zanimalo nas je kako će izgledati finiš, tko će prije stići i tko će bolje proći s vjetrom. Otprilike tako smo se mimoilazili sa većinom randonera, na pola puta. Jučerašnje nevrijeme je na svakoga utjecalo tako da nitko nije lovio brzinu izgleda, svima j ebilo bitno samo odvesti brevet i prekrižiti 600 sa liste. Dolazak u Umag uz osmijeh je bio naslađa nagrada, brutto vožnja 37,5h od dozvoljneih 40 je i više nego dobra brojka.
Uzimajući u obzir cijeli tjedan, sve duljine i uspone, vrijeme i ekipu, odlazak u Istru na "Tjedan breveta" je bio pun pogodak, veselilo me što sam ostvario rezultate daleko iznad očekivanja, a u startu sam pomalo bio zabrinut oko ishoda. Nije jeftino isfurati cijelu priču, a doći i neuspjeti bi bilo pomalo demoralizirajuće, iako može biti utjeha da si dao maksimum i pokušao najbolje što možeš problem je što znaš da ih ima dosta koji su u istim uvjetima uspjeli. Svi smo imali jaku volju i motiv i to je doprinjelo rezultatu, srećom nije bilo mehaničarskih kvarova, samo jedno bušenje Kornelove gume zbog stakla na cesti poslije Plomina. Kornel je prvi koji se kvalificirao i sada je Super Randonneur jer je vozio i 200km tjedan dana ranije, meni je za potpunu kvalifikaciju također potreban još 200km ili neki veći kojega ću već nekad uloviti. Najteži dio je odrađen. Slijedi priprema i organizacija za PBP, imati jaku želju je najbitnije, sve ostalo se ionako posloži....
po pedali...
p.s. Ukupno je bilo oko 14 500 m visinskih (Strava prikazuje malo više) što bi bilo jednako usponu na Mount Everest + Kilimanjaro,
a udaljenost oko 1300 km je gotovo jednaka udaljenosti od Zagreba do Pariz a preko Sa lzburga, Münchena i Stuttgarta, i to sve u roku 70h!
Što će reći da će se dati PBP odvesti u planiranoj kraćoj varijanti, samo treba još "trenirati" nespavanje.....
Večer prije starta je došao trio Goran, Nemanja i Saša, naravno nabrijani zbog breveta sa dosta visinskog penjanja. Jutro je započelo s kišom i to prije starta, isto kao i na 300. Nije bilo druge već se pomiriti da ćemo odmah biti mokri, tu smo da odvezemo...
Osim kiše problem je predstavljao i vjetar, nije baš neka dobitna kombinacija, ali kada voziš u grupi ipak je donekle lakše.
Jedan drugoga uvijek možemo ohrabriti i poticati dok ako si solo moraš iščupati one motive iz nožnog palca... Važno je ne odustati, s tom misli uvijek vozimo, rijetko kad je ionako brevet bez kiše, vjetra ili hladnoće... Gotovo nikad se ruta ne mijenja ili ne otkazuje brevet zbog lošeg vremena. U hotelu dok smo išli na doručak saznajemo da je ruta izmjenjena zbog jake bure. U nevjerici pokušavamo sažvakati novu opciju. Dakle, planirana je bila ruta od Umaga preko Slovenije do Starigrada kod Zadra i natrag preko Pazina u Umag. Obzirom na toliko jaku buru nije bilo fruge nego ostati u Istri, odnosno oko Istre, točnije, 2 kruga se ponavljaju oko Istre, identična ruta sa BRM 300.
Za mene je to bilo psihološki dosta izazovno, poznajem već rutu ali ne želim je u 4 dana 3x prolaziti! Ipak malo će biti drugačije, dopušteno je drugi krug vrtiti u suprotnom smjeru.
Startali smo svi zajedno, mokri... Bilo je jasno da se grupa neće održati zbog neusklađenog tempa. Kornel je poguravao stvar ali smo se konstantno razvlačili. Upoznao sam ga malo bolje na prethodnom brevetu i znao sam da ćemo uspostaviti dobar kompromis, nije se ni njemu ovaj put posebno jurilo, dan je bio takav.... Obzirom na veliku duljinu sustigao sam ga kako bismo ipak zajedno vozili dok su ova trojica zaostali. Taktika je bila dobra, na polovici puta smo stali u Savudriji i odspavali nešto više od 4 sata jer smo nabili "prekovremenih" sati. Uopće nije bilo upitno da li ćemo stizati na kontrolne točke, upitno je bilo do kada će vrijeme biti nestabilno. Prognoza se pratila iz minute u minutu.
Lijepo smo se odmorili što je ujedno predstavljalo donekle dodatni problem, naime predugo smo spavali. Pred zoru, u 4:40h nastavljamo kako bismo "odradili" preostalih 300km, u suprotnom smjeru. Vedro je i očekujemo sunčan dan, ali je dosta svježe. Nikako se ne uspijevamo ptpuno razbuditi i pokrenuti, uloviti đir.... Nisam doručkovao pa sam jedva čekao prvu pekaru, vrlo brzo pronalazimo jednu u Sloveniji gdje smo navalili na vruću sirnicu.. Lakše je... Nastavak prema Pasjaku sa nešto laganijim tempom je dodatno motiviran jer smo dogovorili stajanje u Iku na kavu. Taman je idealan dan za kavu na obali. Nakon uspona preko Labina prolazimo Plomin gdje susrećemo Zeca i Profu (Nemanja) ali bez Saše koji je odustao još dan ranije na usponu prema Labinu. Bilo je fora sresti se tako na pola puta, zanimalo nas je kako će izgledati finiš, tko će prije stići i tko će bolje proći s vjetrom. Otprilike tako smo se mimoilazili sa većinom randonera, na pola puta. Jučerašnje nevrijeme je na svakoga utjecalo tako da nitko nije lovio brzinu izgleda, svima j ebilo bitno samo odvesti brevet i prekrižiti 600 sa liste. Dolazak u Umag uz osmijeh je bio naslađa nagrada, brutto vožnja 37,5h od dozvoljneih 40 je i više nego dobra brojka.
Uzimajući u obzir cijeli tjedan, sve duljine i uspone, vrijeme i ekipu, odlazak u Istru na "Tjedan breveta" je bio pun pogodak, veselilo me što sam ostvario rezultate daleko iznad očekivanja, a u startu sam pomalo bio zabrinut oko ishoda. Nije jeftino isfurati cijelu priču, a doći i neuspjeti bi bilo pomalo demoralizirajuće, iako može biti utjeha da si dao maksimum i pokušao najbolje što možeš problem je što znaš da ih ima dosta koji su u istim uvjetima uspjeli. Svi smo imali jaku volju i motiv i to je doprinjelo rezultatu, srećom nije bilo mehaničarskih kvarova, samo jedno bušenje Kornelove gume zbog stakla na cesti poslije Plomina. Kornel je prvi koji se kvalificirao i sada je Super Randonneur jer je vozio i 200km tjedan dana ranije, meni je za potpunu kvalifikaciju također potreban još 200km ili neki veći kojega ću već nekad uloviti. Najteži dio je odrađen. Slijedi priprema i organizacija za PBP, imati jaku želju je najbitnije, sve ostalo se ionako posloži....
po pedali...
p.s. Ukupno je bilo oko 14 500 m visinskih (Strava prikazuje malo više) što bi bilo jednako usponu na Mount Everest + Kilimanjaro,
a udaljenost oko 1300 km je gotovo jednaka udaljenosti od Zagreba do Pariz a preko Sa lzburga, Münchena i Stuttgarta, i to sve u roku 70h!
Što će reći da će se dati PBP odvesti u planiranoj kraćoj varijanti, samo treba još "trenirati" nespavanje.....