Malo o današnjem bicikliranju koje ću vjerojatno pamtiti dosta dugo, pomalo zbog nepredvidive situacije ali najviše zbog onog slatkog aftertejsta.
Nisam vozio bicikl od kada nas je zasulo bjelilo koje prema nekima čak i nije snijeg. Pokušao sam ga i ja grijati upaljačem, nije iscurila niti kap, prljio je k'o stiropor... Neka se time bave na rubovima znanosti... Krenuo sam oko 14.30h, dosta kasno rekli bi ali nisam na to tako gledao jer sam planirao 40-50km lagane vožnje. S obzirom na proljeće, suhe ceste i asfalt odlučio sam se za specku. Krenuo sam iz Tušilovića put Vojnića, a zatim u Gvozd. Prvi put sam išao ovom rutom pa nisam znao šta očekivati, to mi je činilo gušt većim.. Nisam proučavao rutu jer to nikad ne radim, pogledao sam na mobitelu gdje je cesta i to je to, vidio sam nešto brda...
Nakon svega nekoliko kilometara mijenjam gumu, pumpa mi se sjebava ali uspijevam napuhati gumu dovoljno do prve benzinske pumpe. Kod Gvozda odustajem od stanke za kavu jer je mjesto stvarno očajno... Moguće da je tako zbog raznih Merzela, ne znam... Zakrećem prema jugu jer nije fora vraćati se istim putem, kužim da je nešto brda što mi paše jer sam se taman ugrijao onako pravo.. Inače konfiguracija je lagano naborana i priroda je prelijepa, baš idealno za bicikl. Vrlo brzo nailazim na makadam što mi nikako ne odgovara jer speckom po tome je k'o jesti juhu vilicom, mislim može se... Upotrijebio sam rezervnu gumu, a pumpa je u banani... Nisam previše razbijao glavu jer sam pomislio da je samo kratak dio makadam koji će prijeći u asfalt... Tako je i bilo, a putokaz pokazuje "Vojnić 20km". Vidim da sam pred šumskim obronkom, opet makadam, malo krupniji i blatniji, prolaznik mi govori da je tako slijedećih 8km ali poslije je asfalt. OK, idem dalje, iako je sada već sumrak, izdržat ću i taj makadam, a ako bude problema s gumom onda ću o tome i razmišljati...
Odjednom se nalazim usred šume, mrak se spušta, a nitko ovih dana ne prolazi tom cestom. Dokaz tome je i jedno mlađe stablo koje se izvalilo preko ceste, sumnjam da se to desilo jučer. Mičem ga sa ceste i nastavljam. Pomišljam na životinjske vrste. Možda ima veprova, a možda čak i medvjeda. Ako ima medvjeda onda hiberniraju... Možda ipak ne, i njih je sigurno ovo proljeće sjebalo pa su možda budni i razdražljivi... Gulp... Jedino bih mogao trčati jer bježanje biciklom ne bi baš upalilo.. OK, moram prestati razmišljati o tome jer ću početi potencirati strah, više me brine taj spust po mraku jer ću uskoro doći i do prijevoja valjda. Imam samo bljeskalice ali ne i nekakvu svjetiljku koja nešto može obasjati. A šta ako me napadne četnik ili ustaša koji preživljava na tom brdu ne znajući da je rat završio?! Možda se ne boji ni medvjeda! Dosta, prestajem razmišljati " a šta ako...?!" Ono što me zapravo najviše brinulo je to što sam (Han) solo, usred nepoznate šume, nitko ne prolazi i tko zna koliko ću još pedalirati do asfalta.. Snijeg uz cestu, koji je u nekim dijelovima i prekriva, čini okoliš vidljivijim pa nije strašno, samo je malo hladnije jer sam se ipak popeo dosta. Neke dijelove sam morao propješačiti zbog otapanja snijega koji je stvarao kanale ispunjene blatom i šljunkom. Lijevo vidim drvenu info ploču koja ukazuje na obitavalište jastrebova i još nekog krilatog grabežljivca, nisam vidio jer je bilo već mračno. U daljini vidim nekakvo svijetlo, ali kako je to moguće, usred sam šume na brdu?! Crvenkapičina baka? Bile su to ulične svjetiljke na Petrovoj Gori! Ja sam na Petrovoj Gori! Desno gledam u nevjerici spomenik. Dok sam išao prema Gvozdu gledao sam u taj spomenik u daljini zaključujući da ću jednom potegnuti i do tamo, to jednom je SADA. Nevjerojatan osjećaj, pomiješan... Lagana nelagoda zbog okruženja, pomalo je sablasno jer objekti izgledaju napušteno, a spomenik nimalo veličanstveno. Nemam vremena približiti se vidikovcu ali jednom ću i to napraviti.
Dobro je što sam opet na asfaltu, započinjem spust, iako ne vidim najjasnije, uz pojačani oprez se ipak dosta brzo spuštam. Sklisko je pomalo od otopljenog snijega i dosta je sitnog šljunka ali strahu mjesta nema. Najednom pjevušim refrene RHCP, a njih niti ne slušam. Dobar osjećaj. Kao kada Super Mario uspješno preskoči one biljke Mariožderke, ne može dalje ako ih ne savlada ili preskoči, a još kada pokupi magičnu zvijezdu koja ga čini nesutrašivim... E tu zvijezdu sam pokupio na spustu... Sada sam već pred Vojnićem, pojavljuju se auta... civilizacija... Ironija, kada se makneš od iste onda te love paranoje, od prirode.. ili od samog sebe... ne znam, kao štokholmski sindrom.. Dolazim kući nakon 75km oko 19h, brzo skidam cipele i mokre čarape, uvaljujem noge u lavor... Nakon tuširanja me prilikom oblačenja čarapa ubola osa za mali nožni prst, zavukla se u čarapu. Hardcore will never die!