31.05.2014.
Duljina rute: 404 km
Ukupno visinaca: 5600 m
Vremenski rok do cilja: 27 h
Nakon dogovora sa Alenom, veteranom randoniranja u Hrvatskoj, stižemo u Otočac večer uoči starta breveta. Taktički sam smatrao da je bolje tako jer ćemo biti odmorniji i možda manje nervozni. Obzirom da smo spavali u autu nije bio baš kvalitetan san. Tipično, što si bliže, stižeš zadnji, pa tako i mi ulijećemo 10 minuta prije starta do ekipe, taman da obavimo registraciju prije Sinišinog postrojavanja koji nam daje posljednje upute. Zavrtili smo pedale u 6h prema Švici za Donji Kosinj, gdje nas je na autobusnoj stanici ufotkao (tako je zamišljena ovjera na prvoj kontrolnoj točki) lokalni električar u komšiluku, koji je prema mom mišljenju bio poprilično mamuran. Iz torbe su mu virile papagajke, koja sreća, taman su bile dobrodošle jer sam tražio nekakav ključ kojim bih dotegnuo vilični ležaj (jedva čekam promjenu volana i lule), u protivnom bih vjerojatno na spustevima uz buru plesao salsu.. ili capoeiru... u najboljem slučaju...
Vrijeme je idealno za bicikliranje, poluoblačno sa velikom šansom za razvedravanje, a temperatura i krajolici savršeni. Milina.. Mirnoća, tišina, boje i mirisi neopisivi... Poslije Gospića penjemo se sa sjeverne strane na Velebit za Baške Oštarije nakon čega slijedi poprilično neugodan spust prema Karlobagu. Iako je vrijeme toplo i sunčano, bura je dosta jaka što može biti poprilično opasno, pogotovo uz mnogobrojne bajkere koji konstantno nailaze u valovima.. Srećemo 2 randonneura, Ivana i Daria iz Zadra koje ćemo malo kasnije opet uloviti na 3. kontrolnoj točki u Zatonu Obrovačkom. Zaustavljam se nakratko kako bih se barem umio u moru, temperatura mora me mamila da skočim ali nisam htio biti u velikom zaostatku. Umivanje me sasvim dovoljno osvježilo. Organizirani ručak u restoranu Anita (3. KT) je bio odlično tempiran, a menu pun pogodak, ukusna juha, špageti (povrće ili bolognese), salata i palačinke, taman dovoljno za 14 km dug uspon pred nama. Sada smo već na polovici rute, vremena imamo... Bura postaje lagano dosadna pa je pokušavam ignorirati koliko je moguće, uspijevalo mi je skoro do prijevoja kada me jak nalet vjetra skoro srušio s bicikla, Ivana također koji je vozio pored mene, u zadnji tren mi se otkopčala cipela.
Nakon spusta nastavljamo natrag prema Gospiću po ravnom dijelu rute uz Jezero Ričice. Oformili smo i "peloton iz vica" (Goran je tako
nazvao jer sudjeluju recumbent, montić, ciklokros, specke...) što je rezultiralo solidnim tempom, a i vjetar je počeo surađivati stišavajući se... U Gospiću nas lovi mrak, opskrbljujemo se hranom i vodom jer kreće onaj najavljeni teži dio. Zbog frke da se možda neće stići na vrijeme, trojica iz grupe nastavljaju dok se nas četvorica zadržavamo na kavi zbog raspodjele "namirnica" i predaha prije 17 km uspona, a neposredno nakon slijedeće KT na koju stižemo u 22.30h.
Eh, nakon prvog dijela "Prstenove družine" slijedi epizoda "Dvije kule..." Točno kako sam i zamišljao: Velebit, šuma, još šume, puno šume, cesta, uspon, mrak, hladnoća (pred vrh), tišina... Nije bilo zvjeri... Vjerojatno su dovoljno pametne da u to doba dana ipak ćore umjesto da se trude zaskočiti nadobudne bicikliste sa svijetlećim čelima.. Ali bilo je šumskih miševa, ili je možda bio samo jedan koji nas je slijedio što bi u ovoj priči bio Gollum...
Bio sam u dosta dobroj kondiciji, nije mi nedostajalo snage, a bo'me niti volje, na usponu sam se dobro grijao tako da je sve teklo glatko, a užitku je doprinosilo i odlično društvance.... Plan je bio domoći se jednog od planinarskih domova kako bi se jedan član posade odmorio na pola sata zbog nenaspavanosti, a mi bismo nastavili dalje... Naravno da to nismo mogli dopustiti, iako je čovjek hinio mačizam tvrdeći da ga nije strah.. Kada je čovjek pospan i umoran prihvatit će sve, od potpisivanja kredita do prodaje duše đavlu...
Stigli smo na "vrh" gdje smo pokucali na zaključana vrata PD Mrkvište, vidjeli smo auto pa smo znali da je netko unutra, nakon nekoliko trenutaka na prozoru se pojavila gospođa koja je dežurala, pustila nas je u kućicu iznad, gdje je bio krevet na kat s dvostrukim madracima... Gle slučajnosti, a nas četvorica... Odmarali smo pola sata + nekoliko "snoozanja" tako da smo nastavili nakon nekih 50 minuta..
Vremena još imamo pa nema panike, izlazimo van i počinjemo se tresti.. "Hladno je! Nismo trebali stajati, smrznut ćemo se jer je sada spust.. A i počinje neka kišica..." I slični komentari.. Srećom pa je taj dio rute sa hupserima na kojima smo se ipak uspjeli grijati, a do pravog spusta se počela spuštati temperatura na nekih 5´celzijevaca... Navlačimo sve šta imamo i krećemo, cesta je poprilično loša, skliska i strma, a ona kišica je sada hladni pljusak.
Sišli smo, iščupali smo se, došli smo do Krasnog od kuda trebamo nastaviti prema Svetom Juraju pa preko Senja i Vratnika za Otočac. Prije nastavka vožnje Ivan počinje sa idejom o odustajanju jer jednostavno nije naspavan i ne želi riskirati, a u tome mu se pridružuje i Goran čiji su argumenti sasvim jasni. Mokar je k'o čep! Hladno mu je, a nema ništa suho za presvući. Dario i ja ih uvjerimo da izdrže još do Senja pa neka tamo odluče jer će ionako svanuti pa će sve biti lakše. Tako je i bilo, kada smo se spustili preko Oltara do Sv. Juraja zaključili smo da imamo jo cca 50 minuta do zadnje kontrolne točke u Senju. Pokušavamo oformiti peloton kako bismo stigli što prije, međutim u startu nas bura koči, a i razmišljanje o odustajanju kod ove dvojice postaje sve jače, s tim da je Goran rekao kako je 4-5 puta zaspao na spustu na nekoliko sekundi pa ga je prao onaj adrenalin koji uslijedi kada se čovjek trgne. Nije bezazleno, odrasli su ljudi i znaju donijeti odluke, i dalje sugeriram da stignu do Senja pa odluče jer je ipak još 10ak km, a ja nastavljam svojim tempom ispred ne želeći riskirati. Uhvatio sam brzinu unatoč jakom vjetru i stigao pola sata prije isteka roka, srećom stigli su i ostali ubrzo poslije mene. Filamo se slatkišima i Crvenim Bikom, vrtimo prema Vratniku, zadnji uspon na ruti.
Zadnja epizoda "Povratak kralja" dobiva pravu, dramatičnu, hardcore završnicu. Na samom početku uspona počinje snažna bura popraćena hladnom kišom, sada je već smiješno, Velebit nas nije zaustavio pa neće valjda buraz mu Vratnik biti taj.. Ne damo se, prešli smo to sve i mokri smo i nema puno filozofije.. "Sagni glavu koliko možeš i stišći pedalu, gledaj u kotač i prati rub ceste, osluškuj promet, ne gledaj puno ispred..." Naporno je, prisjećam se prošlogodišnjeg breveta 400 kada sam se prvi put okušao u randoniranju, ovakvi uvjeti su bilo skoro cijelim putem... Nije mi više bilo bitno stići na vrijeme (jer smo bili na knap s vremenom), bilo mi je bitno završiti, ne odustati. Morao je biti stvarno dobar razlog za to, to što sam mokar i što je hladno nije dovoljno, kompliciranije je razmišljati o alternativi nego izdržati još 30ak km do cilja... Na polovici uspona se stvar smiruje ali komentiram Ivanu da će nas dotući na vrhu. Gledamo u oblak prema kojemu moramo ići i vidimo da pada jaka kiša. Stižemo na vrh i nastavljamo bez iznenađenja kroz hladni pljusak i vjetar... Svako je vozio po svome pa više nismo bili u grupi... Nisam se puno mogao osvrtati ali na nekom dijelu spusta nisam vidio Gorana iza sebe dok su ova dvojica odjurila ispred... Kako je to loše pomislio sam, jurimo k'o blesavi riskirajući po mokroj brzoj cesti, nadam se da će Goran uspjeti i da će sve biti u redu, ja mu ne mogu nikako pomoći, vidio sam da mu je volja jaka pa sam bio siguran da ćemo se vidjeti brzo na cilju u Otočcu.
Nisam siguran da sam ikada vozio po tako jakom pljusku, onaj trenutak kada ti je svejedno i kada ne osjećaš da li se pojačava ili stišava... Lokve su (ironično jer idemo preko Žute Lokve) uz desni rub i vozim brzo, zabljesnulo mi je da se odmaknem jer mogu biti prekrivene rupe...
5 km pred Otočcem kiša slabi pa prestaje, Gorana još nema na vidiku kao niti ovih ispred mene. Na horizontu se odjednom pojavljuje grad, to je to.... samo da mi sada ne pukne guma, pomislio sam... Stižem 10 minuta prije isteka roka, još jedan fotofiniš. Siniša me dočekuje i čestita, a u kafiću na toplom je i dobar ostatak ekipe. Svi orni i sretni jer su uspjeli, ali sretni i zbog drugih. Goran je došao u trenutku kada je zvonik javljao 9h, njegov najjači fotofiniš ikad, na 18. kilometru od cilja mu je spao lanac, smrznutih prstiju se namučio odglaviti ga i namjestiti.
Ovo je breveto za pamćenje i ostat će mi u jednom jako lijepom sjećanju, bio je poprilično zahtjevan i težak, a činjenica da je ipak bilo oko 5600m visinaca činila je uspjeh još većim. Svi prijavljeni su uspjeli završiti na vrijeme, a Siniša se potrudio jako lijepo organizirati cijeli događaj. Zahvalan sam mu na tome, trudi se složiti zaista privlačne rute, zahvala ide i svim sudionicima koji čine cijelu priču zanimljivom, a ekipi u kafiću Paradiso hvala na toplom ispraćaju i dočeku, uz osiguranu hranu i tople napitke u suradnji sa Irenom Banić i BK Barkan.