Dok pišem ove retke odvija se brevet utrka na 200 km. Kiša i hladno vrijeme nisu dovoljni razlozi da bi se utrka npr. odgodila, zapravo ne znam šta se mora dogoditi da bi do toga došlo. Vozi se bez obzira na vremenske nepogode, a prvenstveno zbog uloženog truda i energije oko organizacije. Naime, nije dovoljno samo odrediti datum i rutu pa skupiti ekipu, već organizator (jedan čovjek) ima zadatak proći tu rutu, potvrditi kriterije prema standardu, obaviti administrativni dio ovjere brevet kartona, osigurati kontrolne točke u lokalima i eventualno dogovoriti nekakav ručak koji bi bio uključen u kotizaciju.
Upravo čitam status prijatelja Gorana koji sudjeluje i na ovom brevetu: „Nema odmora dok traje hipotermija! Nosim pet kila vode, cipele mokre 60 km, i još se pojačava. Brevet za pamtiti, idem sad penjat deset km po kiši.“
Slično nam je vrijeme bilo na prošlotjednom brevetu od 300 km. Vozilo se od Sv. Nedelje do Senja i natrag, vremenski okvir je 20 sati. U rano subotnje jutro okupilo se 13 biciklista, neki su veterani dok je bilo i pionira. Bila je jako dobra vibra u samom startu, bez nervoze koja se možda očekivala zbog najavljenog lošeg vremena.
Krenuli smo u 6h iz Sv. Nedelje prema Jastrebarskom. Svega nekoliko kilometara po izlasku, preplašena srna se zaletila ispred nas, poskliznula na cesti i uspjela nekako odjuriti dalje, odvilo se u trenutku naravno ali dovoljno da nas razbudi. Vozili smo peloton pa je moglo biti svega, srećom nastavili smo dalje uz pojačan oprez, pogotovo jer je cesta skliska.
Pojačava malo kiša, primjećujem da mi je na zadnjem kotaču osmica, nisam bio dovoljno temeljit prilikom provjere bicikla prije vožnje. Zaključak je da je vanjska guma u dosta jadnom stanju, stvorio se bump i jedino rješenje je zamjena. Zbog te provjere smo zaostali za grupom pa smo Luka i ja nastavili u svom tempu, dok je Goran zaostao ranije navlačeći kišnu opremu. Ulovio nas je u Karlovcu gdje smo kratko pauzirali i nastavili prema Dugoj Resi. Kiša je prestala, a u biciklističkoj trgovini u Dugoj Resi (gdje sam davno kupio MTB Trek) nisu imali niti jednu vanjsku gumu za specku.
Nastavak prema Josipdolu (prva kontrolna točka) je dosta gladak, lagano naborani brežuljci, sa naoblakom bez kiše i ugodnom temperaturom. Nakon prijeđenih 92 km krijepimo se u kafiću Hotela gdje smo ovjerili kartone i ubrzo nastavljamo dalje. Čeka nas uspon na Malu Kapelu i Vratnik pa sada već taktiziramo da se ne bismo istrošili već na polovici puta. Vrijeme se pred uspon počinje kvariti, vlaga je 100% ali nije neugodno. Zaustavljam se kako bih zamijenio zadnju zračnicu jer se probušila, ne miriši mi na dobro. Nedaleko srećemo trojac iz BK Sv. Nedelja koji se vraća iz suprotnog smjera. Nemoguće da su već na povratku, pretpostavljamo da su odustali, nisu se zaustavili da bismo ih pitali. Nakon nekoliko kilometara na sredini uspona srećemo Bojana Gunjevića, riječ o čovjeku koji je stvarno u regularnom povratku. Nije iznenađujuće zapravo jer je riječ o profesionalcu, koji osim što sudjeluje na pro utrkama i osvaja medalje, odveze 620 km u 24h. Rekao je da ih je zadesio strašan pljusak zbog čega su ovi ranije koje smo sreli izgleda odustali. Pred uspon na Vratnik shvaćamo da ćemo biti malo na knap s vremenom pa neće biti vremena zadržavati se u Senju. Nakon spusta prema Senju zastajemo na pivi i sendviču, bilo je oko 15.30h, Sunce nas je razveselilo i dalo dodatni pogon. Na polovici smo puta, a Luka je odlučio krenuti malo ranije jer je znao da će mu trebati malo dulje da se uspe natrag na Vratnik, vozio je MTB i nije bio u kondiciji kakvoj inače može biti. Imamo fore još 10 sati. Nakon savladanog Vratnika s druge strane, pojačava se naoblaka, a približavajući se Maloj Kapeli približava se i noć. Spust je bio kroz oblak, a ne maglu, vidljivost jako slaba, kišno, mračno i prohladno, najgori u mom životu.
Pred Josipdolom mi se opet buši guma. Srećom Goran je imao zakrpu jer njegova rezervna zračnica nije bila kompatibilna. To me dovelo do zaključka da sam bio solo ne bih uspio završiti brevet, timska vožnja je dokazala dodatnu prednost. Inače nije mi smisao voziti brevet u solo izdanju, važno je da se odveze u vremenskom roku, a uvijek se nađe netko s kim se može držati tempo. To nam uzima dosta dragocjenog vremena, zbog čega nismo stigli naručiti pizzu u Jospidolu, uključenu u kotizaciju. Bili smo i više nego na knap. Dosta smo prešli i ne želimo se dovesti u onu blesavu situaciju gdje ćemo zakasniti 5 ili 10 minuta. Stišćemo pedalu i vozimo kao ludi. Srećom najgori su usponi iza nas pa je znatno lakše. Dolazimo u Karlovac u 23h, zaustavljamo se pred pekarom i odmaramo 15 minuta. Zaključujemo da nam nema druge već stisnuti tempo 25km/h što nije problem jer je uglavnom ravno, i ta cesta je konačno u odličnom stanju. Vozimo naizmjence jedan iza drugoga, dosta nas to štedi i vozimo kao da smo tek krenuli. Istrošilo nas je to sve naravno ali nismo doživjeli onaj umor gdje jedva voziš 10km/h, našli smo tu energiju negdje u eteru, ili ipak u Red Bullu!
15ak km do Sv. Nedelje i imamo manje od sat vremena, smireni smo i znamo da je to to, dok Luka postaje nemiran i ne prepušta ništa slučaju, odvaja se ispred i nastavlja kao munja. Na cilj stižemo 15 minuta prije isteka roka, a Luka je došao kojih 5 minuta prije nas. Sve u svemu, prešli smo 319km za 19h45m, savladali oko 3600m visinaca, stekli bogato iskustvo i završili sretni jer smo savladali postavljeni cilj. Od 13 sudionika trojica su odustala dok je jedan vozač pao (na najgorem spustu) na Kapeli pri čemu je oštetio kotače i volan ali ne i karbonski okvir.
Brevet je drugačiji đir, to nije touring i tome tako pristupam, više je kao svojevrstan trening. S vremenom te preuzme i na tebi je da povučeš ili pomakneš granicu. Osobno ne idem nikad glavom u zid pa tako ni u brevetu, naučio sam dosta iz prethodnih iskustava i znam malo kvalitetnije pristupiti tome svemu. Nije mi cilj dovesti se u mučno i patničko stanje, cilj mi je završiti vožnju s osmijehom, moći popiti pivo i porazgovarati s ljudima i u tome za sada uspijevam. Ono čemu težim je „Transcontinental Race“ u kolovozu ove godine, utrka od Londona do Istanbula bez potpore, a cilj je završiti utrku unutar 15 dana prema vlastitom odabiru rute, također uz određene kontrolne točke, stoga je breveto idealan trening za takvu ultramaratonsku vožnju. Trenutno sam na listi čekanja što povećava vjerojatnost sudjelovanja ali o tome nekom drugom prilikom, u međuvremenu pozivam sve Pedalince na buduće breveto utrke.
Logički gledano, slijedi sređivanje bicikla i priprema za brevet 400km, do tada...... Po pedali!