Posljednji ovosezonski breveto startao je u Puli, a obuhvaćao je praktički cijelu Istru uzduž i poprijeko. Dogovarali smo grupni odlazak kombijem, međutim prijateljima iz BiH nije odgovarao termin (što zbog ozljeda, ispita, drugih planova) tako da sam odlučio krenuti sam biciklom prema Puli. Iako je ideja u početku bila poluozbiljna, nakon što sam je predložio uvidio sam da bi ovo bila odlična simulacija utrke Paris-Brest-Paris, a što mi je želja voziti slijedeće godine.
Dakle, prema procjeni, ukupno bi bilo oko 900 km sa preko 11000 m. visinskog penjanja.
Krenuo sam ranom zorom kako bih stigao nekoliko sati prije starta breveta ne bih li se uspio odmoriti.
Zbog silnog uzbuđenja i treme nisam zapravo niti spavao, taman sam ulovio san pred ustajanje, znao sam da to neće biti dobro ali ako stignem planirano do 17.30h imat ću dovoljno vremena za pripremiti se za breveto. Tempo je bio lagan jer je ipak velika kilometraža u pitanju sa jako puno uspona. Vrijeme je bilo promjenjivo, ugodno toplo. Kroz Gorski Kotar se počinje mijenjati nagore i stajem u Stubici kako bih navukao kišnu opremu. Pokazalo se jako dobrim potezom jer me do Delnica pratilo vlažno vrijeme sa vjetrom.
Zastajem na pauzi u lokalnoj pekari na gablecu i kavi, odmaram ukupno oko jedan sat. Dogovaram susret u Čavlima sa starim prijateljem Marinom, znao sam da to neće biti kratki susret, dugo se nismo vidjeli pa mi je bilo žao samo odjuriti, računao sam da ću stići u planirano vrijeme.
Također sam se zadržao oko sat vremena. Opisao sam mu spust prema Rijeci čemu sam se jako veselio jer mi je to moglo pomoći za dodatni "odmor" i uštedu energije, međutim magla je bila toliko gusta sa kišom i jakim vjetrom u prsa, da bih bez povremenog pedaliranja vjerojatno išao i u rikverc. Oko Čavala je već bolja situacija.
Prolazak kroz Rijeku je bio dosta zahtjevan zbog jačeg prometa i nestrpljivih vozača koji nisu navikli na bicikliste, a na jednom križanju sam se izvukao nekim čudnim akrobatskim manevrom u posljednji čas kada je žena skretala oduzimajući mi prednost. Biciklisti, pazite se u Rijeci! Tek nakon Opatije postaje ugodno i opuštajuće, vozači režu zavoje munjevitom brzinom, a kameni zidovi uz cestu baš i ne pomažu.
Uglavnom, vrijeme se najavljeno proljepšava i stižem u Pulu ali tek u 19:45. Premalo vremena za bilo kakav odmor, a kamoli za kratko spavanje. Trebalo se pripremiti za breveto, predahnuti i popiti kavu. Dolazi znana ekipa, a među sudionicima je i po prvi put slovenski ultramaratonski šampion svjetskog glasa, Marko Baloh. Bila mi je čast voziti breveto na kojemu su Marko Baloh i Ares Buršić, domaća ultra zvijezda.
Start je bio u 21:00, a našu grupu su tvorili: buraz Goran Zec, slovenska atrakcija Aleš Šraj (zbog recumbenta), uvijek raspoloženi Fabrizio Loredan i moja malenkost. Nakon tek 8 km Fabriziu puca guma. Brzo je zamjenjuje ali javlja se novi problem. Kotač zapinje i nikako ne možemo dokučiti uzrok, Fabrizio pomalo nervozno najavljuje odustanak jer ne želi da smo u zaostatku zbog njega. Uspijevamo srediti kočnicu međutim nakon stotinjak metara opet pucanje gume. Utvrđujemo da mu je vanjska guma lagano razderana, stavljamo zakrpu i nastavljamo dalje. Složili smo se da ćemo nastaviti bez njega ukoliko se situacija ponovi jer nam je to sve skupa oduzelo sat vremena. Uz komentar "Jeste vi Hrvati uporni, svaka vam čast" nastavljamo prema prvoj kontrolnoj točki u Rovinju s minimalnom prednosti.
Bilo je brzo jasno da ćemo juriti prema svim slijedećim kontrolama na koje smo stizali u zadnji čas. Uviđam da nećemo ostvariti nigdje dovoljnu prednost kako bih ugrabio vremena za malo sna. Iako je na trećoj kontrolnoj točki tek 115. kilometar, meni je to ukupno 360, nisam mogao prihvatiti takav tempo jer je još puno kilometara pred nama. Odlučujemo odspavati 20 minuta, nakon toga nastavljamo dalje kroz dosta toplu noć. Nakon Motovuna, Goran i ja se na usponu prema Pazinu lagano odvajamo odlučujući pričekati drugu dvojicu na KT Pazin, međutim ulazimo na krivu stranu, fulali smo benzinsku pumpu, shvaćamo da je do kontrolne točke još 3km brda i da nećemo stići na vrijeme. Javljamo Aresu koji nam govori da to možemo nadoknaditi ako ulovimo slijedeću na vrijeme.
Za to vrijeme su Aleš i Fabrizio stigli na vrijeme nastavljajući dalje, ne znajući situaciju, a nismo se kontakirali. Vrti mi se scenarij kako kavu i malo bolji odmor nećemo dočekati dok ne završi breveto. Prema Vodnjanu koji je na 205. kilometru lagano zaostajem za Goranom.
Na blagom spustu me počinje loviti san na volanu. Nakon već ni sam ne znam koliko takvih drijemeža, naglo me razbuđuje truba kamiona.
Bio sam barem 3m udaljen od ruba ceste, a kamion me preticao, međutim očito nije imao dovoljno prostora za takav manevar jer sam snen zujao po cesti. Stajem istog trena, silazim s bicikla i kratko se odmaram. Nakon možda 5 minuta nastavljam jer imam taman vremena da ulovim žig u Vodnjanu.
Tamo se pomalo gubim i stižem doslovno u zadnjoj minuti. Tu se odlučujem za kavu i gablec, ukoliko bih odspavao ne bi više bilo šanse stići na vrijeme u Labin, a gdje prethodi jedan malo dulji uspon. Zapravo, niti zbog gableca ne bih stigao pa se tu odlučujem za odustanak od daljnje vožnje.
Umjesto da krenem prema Puli koja je udaljena 10ak kilometara odlučujem ipak potegnuti prema Labinu kako bih doživio i taj uspon. Uspijevam malo napuniti bateriju mobitela i kontaktiram Gorana, obavještava me da je Marko Baloh pao na spustu, slomio je ključnu kost, malo bio u nesvjeti i poderao se. Kaciga ga je spasila. Jeza, grozan osjećaj čuti takvu informaciju, želim mu brz oporavak. Ares je pak odustao jer mu je pukla guma (tubular) što je malo kompliciranije za brzo sređivanje, bez obzira, siguran sam da bi svejedno odustao kako bi s Balohom mogao u hitnu, kojega su kasnije prebacili u bolnicu u Ljubljanu.
Stižem u Labin, uzimam zadnji pečat i odlučujem zaleći na obližnju travu u javnom parku. Koja divota, kakva blaženost, skidam praktički sve sa sebe i liježem na suncem okupanu travu... Stopala su me zapravo poprilično boljela, cipele nisam uopće skidao kako bih im dao da se malo odmore. Najviše su bili naravno iziritirani jastučići stopala kojima preko blokeja gazim pedalu. Nakon nekih pola sata budi me prolaznik koji se dere "Alooo, jesi živ?!" "Jesam, odmaram malo...(zar ne čuješ hrkanje?!)" - "Pa neka malo, lijepo je vrijeme, valja to..." Dobro mi je došlo to buđenje jer sam toliko i planirao, krećem prema slastičarnici na kavu i sladoled jer me čekalo još 50ak kilometara do Pule. Na spustu pred Pulom me stiže Siniša Babić s kojim ulazim na cilj. Prvo što mi je rekao koliko se sjećam je da je bilo više visinaca od očekivanog, i njemu je bio izgleda malo naporniji brevet nego što je računao ali je to junački pregazio, stigao je poprilično brzo, uglavnom jako zadovoljan. Obzirom na okolnosti nije bilo izvedivo ostvarenje plana da odvezem planiranu trasu, valjalo je pričekati ostatak ekipe s kojom ću natrag.
Nakon predaha odlazim na večeru koja je dogovorena sa djelomičnim učešćem putem vaučera. Kratim vrijeme odlazeći prema centru.
Relativno su brzo stigli i ostali, a Goran je završio brevet bez fotofiniša! Dosta ga je naravno iscrpilo ali je brevet pošteno i herojski pregazio.
Jutarnju kavu je popio u 19h :). Dok smo mi sjedili u tom lounge baru, Aleš je cijelo vrijeme spavao na parkingu u svom kombiju jer nije skužio da smo mi tamo. Ares je ustvrdio da je bicikl unutra ali njega ne vidi, čvrsto je spavao pa nije ništa čuo, dolazim do kombija i u tom trenu se budi i pridružuje ostatku. Fabrizio je odustao zbog bolova u koljenima i kičmi još u Vodnjanu. Sve u svemu, jako zahtjevan breveto, ponajviše zbog gusto raspoređenih kontrolnih točaka gdje je jako malo manevra za taktiziranje, a opet nužno kako bi se izbjegli eventualni "šortkati" nečasnih sudionika koji se poneka znaju pojaviti...
Meni je brevet presudila nenaspavanost, a pored toga startao sam sa potrošenom osovinom pogona, tako da sam cijelo vrijeme imao osjećaj da vozim nekakvu drobilicu koja po mojoj želji može i zacviliti kada mi se prohtije, također, bio sam primoran voziti na određenim šajbama mijenjajući način okretanja pedala, dosta me to psihički trošilo.
https://vine.co/v/ObDmE7b7Aiq?fb_action_ids=10152304467601557&fb_action_types=vine-app%3Apost
U svakom slučaju, još jedno bogato iskustvo iz kojega sam dosta naučio, što o sebi, što o opremi koju imam i koju bi bilo dobro imati.
PBP će se približiti brže nego što mislim i valja se u međuvremenu okušati u ekstremnijim uvjetima jer je jednostavno preskupo doći u Francusku i neuspjeti nakon 300km.... Odvezao sam ukupno 533km sa cca 8400 m penjanja.
Sezona je gotova, pomalo sam tužan zbog toga ali slijede uskoro i zimske radosti, siguran sam da neću spavati medvjeđi san. Hvala vam svima prijatelji na vašoj toploj potpori, to mi je dodatno gorivo koje se ne može potrošiti! Do neke slijedeće prigode, po pedali....
p.s. malo je fotografija jer ljepote Istre treba doživjeti! a i štedio sam bateriju kako bih snimio rutu, niti to nije bilo dovoljno pa sam je morao često dopunjavati na kratkim pauzama.